уторак, 10. мај 2016.

MILOŠ VASIĆ


 
MILOŠ VASIĆ: Živimo u državi u kojoj maskirani dripci mogu da dođu, uhapse, otmu i sruše

Da prvo vidimo šta smo imali te dramatične noći između 24. i 25. aprila 2016. godine, dok se građanstvo oporavljalo od izborne noći. Imalo smo ovako: Hercegovačku, Mostarsku i ulicu Braće Krsmanovića u Savamali, baš nekako tamo gde treba da se – jednoga dana, dao Bog – zida žuta patka iz „Beograda na vodi“. Tokom te noći desilo se da tridesetak maskiranih likova sa palicama, pristiglih u džipovima bez registarskih tablica, rasteraju noćne čuvare, oduzmu im telefone i SIM kartice uz pretnje i primenu sredstava prinude, kao i da izmaltretiraju izvestan broj slučajnih prolaznika. Onda su došli bageri bez registarskih tablica i porušili praktično sve objekte u tim ulicama. Neki od tih objekata bili su ilegalni; neki u procesu legalizacije, što odlaže rušenje; neki sasvim legalni, kao moja omiljena kafana Savski ekspres.

E, sad: rušenje ilegalnih objekata je – što se mene tiče – sasvim u redu, ako se vlasnicima dade razuman rok da isele pokretnu imovinu – što nije bio slučaj, a postoji i procedura kako se to radi. Objekti u postupku legalizacije nisu za rušenje dok postupak traje. Legalne objekte može se rušiti tek kad se dogovori obeštećenje. Ništa od toga nije se desilo; desilo se golo anonimno nasilje; pljunu im pod prozor, uostalom, kao što smo i videli. Advokati su sutradan naricali da su obeštećenja u principu moguća, ali tek posle dugogodišnjih parnica kojima je ishod načelno neizvestan – ako ga uopšte bude, to jest.
Tu je onda došlo do nadasve zanimljivih događaja: ljudi su zvali policiju, jer se takva rušenja ne obavljaju noćom, kradom, nego za dana Gospodnjeg, da se sve vidi. Iz policije su im rekli da to nije njihov posao, da se jave komunalnoj policiji koja je – kao – nadležna, ali oni noću ne rade, itd. Posle su rekli da pojma nemaju šta se događalo – ni jedni ni drugi.
Onda je Saša Janković, Zaštitnik građana, dobio uvid u telefonski saobraćaj Policijske uprave beogradske za tu noć. Ispalo je da je dežurna operaterka u Policijskoj upravi beogradskoj (na telefonu 192) imala instrukciju da odbije pozive i da ih ne preusmerava na Policijsku stanicu Savski venac, kakav je inače noću običaj, jer su oni teritorijalno nadležni. Kada je jedan od noćnih čuvara iz Hercegovačke ulice došao lično, oko tri-četiri izjutra, u PS Savski venac, tražili su da napiše prijavu, pa mu je posle nisu dali u ruke; onda su se s njim odvezli na lice mesta, pogledali ruševine i slegli ramenima.
Pojeo vuk magarca.
Šta, dakle, ovde imamo? Imamo krivična dela uništenja i oštećenja tuđe nekretnine i pokretne stvari (restoran Savski ekspres jedva je spasao nešto hrane); krivično delo nasilničkog ponašanja u organizovanoj grupi; krivično delo protivpravnog lišenja slobode; krivično delo protivpravnog prisvajanja tuđe pokretne stvari (uključujući tu i nekoliko komada lagalnog, registrovanog vatrenog oružja iz jednog od srušenih objekata). Imamo iniz prekršaja, broja im nema – od saobraćajnih do upravno-pravnih, da sada ne gnajvimo sa detaljima, ali jasno vam je.
U kakvoj mi to državi živimo? U državi u kojoj maskirani dripci, anonimni po definiciji, mogu da dođu, uhapse, otmu, ukradu i sruše. Pa vi vidite. U nekoj normalnoj državi nelegalni objekti se ruše po zakonu i propisima, usred bela dana, da svi vide; posle isteka uredno zadatog roka i uručenih upozorenja. Ali, to su normalne države koje ne zidaju „Beograd na vodi“ mimo zakona i ostalih uslova, urbanističkih i drugih. U normalnim državama policija će čak i usred noći (od dva do četiri izjutra) normalno intervenisati – barem da napravi zapisnik i ustanovi stanje stvari, privede maskirane počinioce, ustanovi im identitet i službeni status i zatim ih prijavi krivično i prekršajno, kako koga. A onda ustanovi i nalogodavce – daleko bilo…
To je, dakle, tako u normalnim državama koje ne grade ništa „na vodi“ na brzaka, nadvoje-natroje, bez reda i zakona. U ovoj državi svako sve može, pogotovo oko „Beograda na vodi“: setimo se šta smo sve videli na tu temu. „Beograd na vodi“ postao je opravdanje za svaku svinjariju, bezakonje i nasilje. Ne razumem zašto. Da li zbog pokazivanja spremnosti našim levantinskim – kao fol – investitorima? Da li da pokažemo kako je Previšnja Volja neosporiva? Da vide da se ne držimo zakona kao pijan plota? Niko im, naime, nije branio da sve to obave pošteno, zakonski i ljudski, u propisanim rokovima, a ne da se šunjaju noćom kradom pod maskama i sa palicama. Čega se stide, kukala im majka? Čega se plaše? Možda da ih neko ne upita ko im je naredio, jer od svoje volje nisu u to pošli? To se u tom poslu ne radi.
I gde smo sada prispeli, čak i posle nalaza Zaštitnika građana, koji je jasan i ilustrativan? Nigde. Sve i da policija i tužilaštvo ustanove o kome je reč, čiji đubretarski (bez tablica opet) kamioni su blokirali prilaz Hercegovačkoj i drugom ulicama; ko je otimao legalno vatreno oružje i ostalo; ko je bez zakonskih prerogativa rušio i upropašćavao imovinu građana bagerima bez registarskih tablica – šta će onda biti? Ništa, kažem vam odmah. Zašto? Iz ornitoloških razloga, jer vrana vrani oči ne vadi. Jel’ to bilo jasno? Zaboravite Hercegovačku ulicu – dok se ne dogodi nova; a onda zaboravite ponovo; i sve tako dok vam se ne smuči, a tada može da bude i prekasno. E, pa sami ste hteli.